¤¤¤ | ~ Hell´s Angel ~ | ¤¤¤

Is there any way to understand human's heart , human's soul .... ( ?!?! ) ...

[ I do trust in saying that every person is living in two worlds ]

....one which we are seeing with own eyes, the same one which is making our daily routines, the one we touch with our hands, .... the one where we represent dolls for theater ...



... and the other which we share just with one or few person in our life... the one which is inside our heart and soul... It is world which is making us unique from others, and only rare can reach somewhere there where we live in storm of huge number of emotions ....



Someone is living more the first one , someone the second one ... taking it more or less serious ... living it just 'cause there is some unimportant facts of our existing which are making us to move and do some specific thing, or maybe just 'cause we don't know about that non material world ...
It is all what makes us different in the end... I see beauty in any kind of Love, You see beauty in fancy car, He is seeing beauty in clouds ....

What is actually right or wrong , I don't care ... What is the right way for our happiness or what we all should follow ... I just don't care ... those artificial ideals or some imaginary rules of life are not ˝words what my story will be based on ˝....



.... the pages of that story are still unwritten ...

[ ...silence is waiting to scream ... ]

... once I touch life of my soul , that moment I will be free ...

.... and Illusion will be Real ...

Stoji kraj prozora i gleda u daljinu svjetala grada .... zimski dan ... hladan ...
U svojem nekom svijetu, dalekom ...



"Because the fact being that
Whatever's in front of me, is coloring my view
So I can't see what I'm seeing in fact
I only see what I'm looking through"

--Window by Fiona Apple


,,, dah ostavlja topao trag na hladnom staklu ... i ugleda sebe ispod tih kapljica ...
Koji čudan osjećaj ... lice nejasno , sivo ispod tog zamagljenog stakla... odsutno...

˝...Nije važno koliko smo puta
udahnuli dah
hej, važnije je koliko smo puta
ostali bez daha...˝




... kažu kako rjetko pišem na blogu, nisam više depresivna pa ne nalazim inspiraciju kao prije kad sam ju crpila iz svake suze... al' to je jednostavno pravilo života , kad patimo emocije naviru nekontrolirano, svaka suza jedna riječ ...

Al' ja se samo mijenjam ... ne kupam se više na istom izvoru života... al' nije istina da nemam više inspiraciju ... ne bih se smijala da nema inspiracije, ne bih plakala od sreće da nemam inspiraciju ...

Kada istrgnemo nepotrebne stranice knjige koju pišemo svakim korakom u novi dan, shvatimo da su nam oči bistrije a lice rjetko prekriveno suzama tuge... možda imamo na nečije rame ostavit umor sa čela , onaj umor od života...

[ nešto neprocjenjivo.... ]

... uvijek sam sanjala o nekom svijetu , iluziji, kao dijete , nisam shvaćala da svijet i život ne mogu biti takvi kakvim ga ja zamišljam ... da ništa nije savršeno što ima doticaj sa ljudskom rukom... al' sam vjerovala u Ljubav ...

[ vječito se vraćam Njoj, al ne mogu bez nje] ...

I sad sam shvatila da ne mogu sama , i uvijek ću je tražit , gdje god da se okrenem, gdje god da mi pogled leti ...

Svatko ima svoju Ljubav ( u nekom obliku ) ... uvijek ću težiti dati komad sebe, cijelu sebe ... tebi , njoj, njemu ... jer znam kako je kad ti netko daruje sebe... ne dio, nego sve od sebe ...

Neki dan čitam svoje stare postove i shvatim da sam prolazila kroz te neke životne faze ... sazrijevala u nekom smjeru , pozitivnom ili negativnom... nebitno...
Shvatila sam da svaki čovjek najprije treba upoznati sebe i tek onda će postati kompletnom osobom jer kad mi poznajemo naše mane i vrline, na šta smo slabi, tek onda ćemo funkcionirati sa pozitivnim duhom...
Nekad se smijem koliko sam suza prolila .... radi ljubavi , radi prijateljstva... eh ... jel to zbog nedostatka samopouzdanja ili djetinjastog vjerovanja da gubiš ljubav života, ili pak slabosti prema nekim osobama... ne znam... uvijek sam se bojala da ne izgubim onog koga ljubim svojim životom, uvijek sam mislila da ne mogu biti nikako tako dobra i savršena za one do kojih mi je stalo...
[ ... glupost... ]

Ta neka moja patetičnost, ružna emotivnost, slabost i djetinjatost su me vodile... al' valjda svi prođemo kroz tu fazu jadne patetike... ne cijenimo sebe , nego tonemo u nekom ponoru, bez pokušaja da se uhvatimo za ruku vremena koje je ispred nas..

[ Pathetic game with veins ]


Ulomak iz knjige ˝ Jedanaest minuta ˝ tako jednostavno dočarava magiju slobode [ ljubavi ] :

Originalnost ... da , većina nas želi koračati gdje nitko još nije ostavio traga... poput našeg traga u pijesku na obali uz more .... al' priroda nam ne dopušta ostati jedini, posebni .... jedinstveni ! Isto kao što more jednom izbriše taj naš jedinstveni korak , savršen , originalan , tako i mi postajemo opet ona figura koja je nekoć prošla tom istom stazom u nadi da ostavi jedinstven trag....



Al' ... uvijek ostaje kurva Nada ...
... ne ostaje mi ništa drugo nego vjerovati njoj ... ono zadnje ... na dnu dna ... vjerovati da ipak nismo kopije već poznate figure...

Uvijek me vodila ljubav , srce ... razumom nisam znala živjeti , a kad sam pokušala .... eh .. izgubila sam pojam o poštovanju, respektu , slijedila sam trag bezvrijednih figura , karakter koji sam prezirala oduvijek... a na kraju postanem baš ono što sam prezirala ... od nevinašca stvorila se osoba koja, ne samo da ne poštuje druge , nego ne voli ni sebe...

I kad sam došla u situaciju da sam morala ˝tu˝ osobu pogledat u oči ... izgubila sam se , ukopala se u svom sramu i samo pognula glavu ...

[ ... muk i tama ]

.... gubim se, bol u prsima , oči ne vide od suza ... maska mi pada s lica , kao da duh neke druge osobe me napušta i ostavlja mi samo gorčinu a sa sobom odnosi osmjeh ...



[ ...sklapam oči ... ]

... klonem ... ne mogu te dotaknuti, a želim te ... mogu te osjetit oko mene , dišem te... al zapravo nemam te ...


... a onda samo čujem šapat : ˝Nitko te neće voljeti kao ja ... ˝

Tišina odjednom postane predivan šapat, a zagrljaj moj spas od svijeta karikatura i figura gdje sam se gubila otrovana osjmehom lažnog lica ....

... ....
... .... ....

A onda se probudim sva u suzama i samo kraj svog jastuka pronađem zapaljeni papir, gdje se jedva nazire poruka
[ ... P.S. Volim te ... ne zaboravi ... više od sebe i trebam te ... zauvijek! ]




Jedan moment u životu mi progovori i vrati me opet u moju savršenu iluziju ...

[ Hvala Ti ...] - što si mi otvorio oči i nisi dopustio da život zamijenim trenutkom...

... da, ni ovaj blagdan u mojem domu nije više kao što je bio ... fali mi obiteljska atmosfera ... sve je nekako površno ...

... al' dobro ... svejedno ću uživat u blagdanu i sa osmjehom na licu


Svima onima koji slave ( i ne slave ) želim

Blagoslovljen i Sretan Uskrs !!!



***************************************



Divine dust lead me to your way ... golden pure dust ...
Take me to your arms on this divine day ...
Make it my rising day from ashes...

Love & Love ...

Životna priča bez kraja ... cocktail svega i ništavila,
... praznina puna bujice osjećaja ... [ nož u leđa .. ili srce darovano u ruke neznanca dok riskiramo da nam duša ostane usamljena ... ]

Životna priča bez kraja ... divna , savršena, mistična bol... [ ..ovisno kako 'ko gleda ] ... jedna suza zbog trna u srcu je bol ... al' što je to bol ... ( ?!?!?) ... ona bol koja razara svaki djelić našeg bića, ona bol koja je jača od svega da bi najradije strgali svaki djelić kože sa svog tijela.... to je dar čovjeka ... dar da osjeća, dar da ljubi i onoga tko ne zna biti čovjekom, koji ne poznaje tajnu duše, tajnu srca, tajnu pogleda, tajnu dodira .... koji ne trpi dodir oštrog poput noža...
... Tajna zvana Ljubav ...

Čovjek padne bezbroj puta na dno ponora ... sve je to dio priče ... tamo negdje zapisane, davno .... i duge priče, u nedogled ...

Obraniti srce od sebičnosti je teško ... zar nije lakše živjeti sa osmjehom na licu i sa srcem koji ne zna za bol.... ( varaš se... )
... takve osobe kradu ljubav sa tuđeg izvora, ne vole nego kradu... ( nesvjesno , možda ne svojom krivicom... )



Trenutak nije život ... Treuntak je jedan djelić te životne priče ... ponekad trčimo bezglavo prema nekom ˝trenutku˝ , iako udaramo glavom od zid, mi i dalje ubrzavamo ... al' šta bi bio život da je svaki trenutak osmjeh na licu ... ja bih teško živjela tu monotoniju ... ovako, dok je sve nepredvidivo i nepoznato odaje mi znakove da sam živa ...
... nekako je dragocijeno i posebno kad nakon kiše dođe sunce ... kad ti netko pruži ruku kad si sam u ponoru gdje toneš u rijeci suza... kad si sjetan a dijete ti podari osmjeh ....

˝ … I zato šuti, umukni, jer ti ne znaš davati …˝

Život dati … tko je spreman ?
Riskirati za ljubav, tko je hrabar ?
Jel' vrijedno ?

Osmjehnem se ovaj put, ne želim proklete suze osjetit u oku svom!
Tko ste Vi svi da podvaljujete ono meni najvažnije ,
nemate pravo …

Opet moj pokušaj da u dlanu zadržim vodopad ,kako sam naivna…
Taj vodopad bježi od mene , kapi njegove teku daleko od mene …

… Scream …

Probudili ste ono najokrutnije u meni …želim samo čuti tišinu…
Ne želim sjenke tamne , lažne …

Želim sjenku koja se zove Ljubav ! ! !

… bježala sam od nje, a tu mi je bila blizu … eh … srce je nepoznato..
Nekad slijedi i ono šta najviše ostavlja rane , al' srce voli i kad dobiva rane…

Ovaj put moje je postalo bolesno , ne podnosi oštricu tvog nevidljivog dodira …

A niti ću trpiti… neki slijepci , nažalost, uvijek ostanu slijepi !

Okrećem se k sebi i ostavljam ti osmjeh …
… Veseo kao što je moje srce ! ! !

... p.s. Nije ispalo baš kako sam htjela, al na kraju bitan je text :) .. sorry ljudi šta me nije bilo tako dugo, al nisam bila doma ... Nadam se da Vam je nova godina krenula u pravom smjeru !!! Grlim Vas sve !

Letim .... ovo nisu moja krila ... ovo nisam ja ...

Mystic
...otvorim oči i pogledam kroz prozor ... prizor kakav odavno nisam vidjela ... mislila sam da sanjam - planine , rijeka, magla, sivi oblaci .... -
Neretva je tako lijepa ... koliko samo tajni skriva između ovih mističnih planina ... gdje li se skrivaju vile koje čitaju moje misli i otkrivaju tajne moje najdublje... poželim da mogu raširiti krila i odletjeti na taj hladni vrh ... sakriti se da me nitko ne vidi kada plačem ( od sreće ! )...



Expectation
... grad pod gustom maglom ... odiše nepoznatim .. u toj gustoj magli gomilaju se misli bezbroj prolaznika , svi slijede svoje tragove, volim promatrati ljude dok lete u svijetu svojih misli ... nisam navikla na ovo, gužva, buka...



Uz zvuke albuma ˝Judi, zviri i beštimje˝ , čekam :
˝ Krenem obalom koju dobro znam
samo dva minuta pješice do luke
gdje se djeca igraju, pred nama skrivaju
kriju iglom izbodene ruke

Pa opsujem da ne mogu prostije
mada odavno sam pobjeg'o iz geta
i mjesec iznad nas ima okus hostije
a cesta miris izgubljenog svijeta... ˝

... [ ... osmjeh ... ] ...

Te oči sam čekala ... koliko čovjeku znači ugodno društvo - bila sam umorna , sa bolovima u koljenu , al sve se promjenilo ubrzo, zaboravih na beznačajnu bol - ... Hvala Ti !


Expectation ( again )
... opet ugodno društvo... dugo tu nisam bila [ al osjećaj je k'o da sam jučer tu istu osobu posjetila, kao da vrijeme nije ni postojalo ] - Hvala Ti !
Al' ipak postojalo je ono nešto čega sam se bojala ... ponekad sebi ne vjerujem... neisgurnost u snagu , nepoznavanje sebe ... strah iskušenja onog u nama što je krhko ... Kada krijemo lice iza oblaka , ne želimo pokazat strah ...



[ ... zagrljaj ... ]... nisam to ona ˝ ja ˝ ... bojala sam se svojih emocija , a na kraju shvatim da nisam više ono krhko biće koje trepti pred svakom svojom slabosti ... Valjda čovjek kad - tad shvati Tajnu ...

[ Secret Of Temptation ]

Prija sam mislila da mi je i nebo okrenulo leđa... čovjeku kad sve ide prema dolje , u svemu vidi mrak, al nitko ne prepoznaje znakove...
Dotaknuh ˝ Secret Of Temptation ˝ , kad trebamo ići i protiv sebe da bi dotaknuli ono nebo koji toliko želimo ...

[ ... sve je kao latice ruže dok ne osjetimo ubod trna.... ] ...



Vještina je znati ovladati sobom kada smo i sami sebi neprijatelji ...
Napokon sam pjesmu naučila :
˝ ... na poljima od snova ne pušta se korijenje
ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije... ˝


P.S. Hvala Meral , Hvala Berkay i ostalim ˝intarnational friends ˝ koji su me trpili par dana u Sarajevu :) !!!!!

... Uvijek sam bježala od bolnica, al zadnjih par godina postale su mi dom... bilo radi mojih bližnjih , bilo radi same mene.. Jedno novo iskustvo, pomalo depresivno,al čovjek shvati tek neke stvari tek kad ih sam okusi, osjeti onu gorčinu neugode...
Naravno, uvijek tražim pozitivnu stranu svega pa i onih najgorih iskustava, razočarenja, negativnih situacija koje su me bacile na dno... i ovaj put sam izvukla onu ljepšu stranu...

Fizička bol mi je prijatelj... da, ništa me takvo ne može zabolit... ni ovaj put nisam reagirala na sve te silne igle, inekcije ... onaj osjećaj ulaska u operacijsku salu je pomalo čudan, na tren sam pomislila da sam dio one serije ˝Hitna služba ˝



A onda legnem onako u čudu gledam kako svi letaju oko mene ... nasmijem im se , a oni mi upućuju riječi podrške .... prva inekcija ...

[ ok je , ne boli tako jako....]

...druga inekcija ...

[ ... vrti mi se .... slabost i paf.... nema me ] .... Ne mogu vam opisat taj osjećaj, al meni je bilo k´o da umirem, kao da udišem posljednji dah , posljednju sekundu života ...

Budim se ... gdje sam ... [ ah operacija...da....]

I tu počinju moja razmišljanja ...dok osjetiš onu bol kad želiš iskočit iz kože! Želiš se pomaknit al svaki pomak je bol, ništa ne pomaže ....

[ bem ti, šta mi je ovo trebalo ...... ]

Nema nikog da mi bar mozak skrene sa boli, još i vrisak djeteta me ubija ... osjetim njegovu bol, a istovremenu mrzim svoju .... .... ....

[ ... napokon inekcija olakšanja... najradije bih onu sestru poljubila .... ]

...ležim onak u polumraku, nitko ne može ni da spava u te sitne sate... svatko sa svojom boli, svom putovanju , svojim mislima... opet ono dijete .... on uplakan... majka još više ... tužna slika koja mi izmami suze na licu ...

[ treba mi netko ... ne mogu ovo gledat, ne mogu slušat .... ] ....



Tužna slika sa bolničke postelje, koliko samo ljudi ne shvaćaju koji je dar živjeti, ne patiti ... shvatiš tko ti je u tim trenucima pravi prijatelj, tko ne .... shvatiš koliku vrijednost ima ruka podrške... koliko ljudi cijene one besmislene stvari u životu, a one , čija je vrijednost neprocjenjiva, takve ne cijene nimalo...koliko ljudi ne vide kad ih trebaš.... na kraju ostaneš bez riječi ... samo Šutnja i ja ...

... [ napokon je zaspao ... ] ... napokon on i njegova majka mogu odahnuti... Ljubav ih štiti.... zatvorim oči , osmjehnem se kroz suze i zahvalim nebesima šta postojim .... što udišem život........

Kad bi ljudi shvatili neprocjenjivost Ljubavi, Dušu njenu beskrajnu , njenu Dušu koja ispunjava i najtužnije...