¤¤¤ | ~ Hell´s Angel ~ | ¤¤¤

... Uvijek sam bježala od bolnica, al zadnjih par godina postale su mi dom... bilo radi mojih bližnjih , bilo radi same mene.. Jedno novo iskustvo, pomalo depresivno,al čovjek shvati tek neke stvari tek kad ih sam okusi, osjeti onu gorčinu neugode...
Naravno, uvijek tražim pozitivnu stranu svega pa i onih najgorih iskustava, razočarenja, negativnih situacija koje su me bacile na dno... i ovaj put sam izvukla onu ljepšu stranu...

Fizička bol mi je prijatelj... da, ništa me takvo ne može zabolit... ni ovaj put nisam reagirala na sve te silne igle, inekcije ... onaj osjećaj ulaska u operacijsku salu je pomalo čudan, na tren sam pomislila da sam dio one serije ˝Hitna služba ˝



A onda legnem onako u čudu gledam kako svi letaju oko mene ... nasmijem im se , a oni mi upućuju riječi podrške .... prva inekcija ...

[ ok je , ne boli tako jako....]

...druga inekcija ...

[ ... vrti mi se .... slabost i paf.... nema me ] .... Ne mogu vam opisat taj osjećaj, al meni je bilo k´o da umirem, kao da udišem posljednji dah , posljednju sekundu života ...

Budim se ... gdje sam ... [ ah operacija...da....]

I tu počinju moja razmišljanja ...dok osjetiš onu bol kad želiš iskočit iz kože! Želiš se pomaknit al svaki pomak je bol, ništa ne pomaže ....

[ bem ti, šta mi je ovo trebalo ...... ]

Nema nikog da mi bar mozak skrene sa boli, još i vrisak djeteta me ubija ... osjetim njegovu bol, a istovremenu mrzim svoju .... .... ....

[ ... napokon inekcija olakšanja... najradije bih onu sestru poljubila .... ]

...ležim onak u polumraku, nitko ne može ni da spava u te sitne sate... svatko sa svojom boli, svom putovanju , svojim mislima... opet ono dijete .... on uplakan... majka još više ... tužna slika koja mi izmami suze na licu ...

[ treba mi netko ... ne mogu ovo gledat, ne mogu slušat .... ] ....



Tužna slika sa bolničke postelje, koliko samo ljudi ne shvaćaju koji je dar živjeti, ne patiti ... shvatiš tko ti je u tim trenucima pravi prijatelj, tko ne .... shvatiš koliku vrijednost ima ruka podrške... koliko ljudi cijene one besmislene stvari u životu, a one , čija je vrijednost neprocjenjiva, takve ne cijene nimalo...koliko ljudi ne vide kad ih trebaš.... na kraju ostaneš bez riječi ... samo Šutnja i ja ...

... [ napokon je zaspao ... ] ... napokon on i njegova majka mogu odahnuti... Ljubav ih štiti.... zatvorim oči , osmjehnem se kroz suze i zahvalim nebesima šta postojim .... što udišem život........

Kad bi ljudi shvatili neprocjenjivost Ljubavi, Dušu njenu beskrajnu , njenu Dušu koja ispunjava i najtužnije...